u predznacima kiše na rubu neba

sprema se agonija posljednjim danima zakašnjelog ljeta

namamljenima u zamku prolaznosti

u namjeri da se spase.

baš negdje u toj ravnini večeras nađem se i ja.

iako nekako nije mi tu mjesto i nikako nije pravo doba

za ostati zatvoren u krugu misli

dok zadnji topli vjetar žudi da me okruži i da mu se predam.

već sutra, kažu, promijeniti će se vrijeme.

moje okruženje pristati će na kompromis,

ma pristati će na sve samo da se oda melankoliji.

i ti da dođeš pa u namjeri da me spasiš od nje

zatražiš moj bezuvjetni pristanak na zaborav

znaš da se ne bih odrekao sebe.

jedino što imam šarene su kuglice sjećanja

i toplinu na obrazu ostavljenu jesenske večeri

kada umrlo je jedno zavedeno ljeto

na samom rubu ovakvoga neba.